Akademski zbor Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

Kako je Concordia discors poharala Bosnu i Hercegovinu

Nakon što su se slegli dojmovi, prošli praznici, nakon što se pojelo i popilo vjerojatno dovoljno za cijelu godinu, evo i “službenog” izvještaja s naše mini turneje u BIH. Na put smo krenuli u petak 20. 12. 2013. u 9 sati (po lokalnom vremenu), sa sat vremena zakašnjenja (neki su eto kasnili, drugi zaboravili putovnice i sl.). Zaputili smo se put juga, vozili dugo našom autocestom Zagreb-Split, na kojoj smo nažalost samo rijetko susretali automobile (iz bilo kojeg smjera). Putem smo slušali glazbu (a šta bi drugo) i to posebno odabranu od strane naša dva dj-a, inače Zeničana, Andreja & Andreja. Bilo je tu svega pomalo, ali uglavnom pravih dalmatinskih, hercegovačkih i bosanskih napjeva, domoljubnih pjesama, himni, oda… Putem smo obavili još jednu tradicionalnu CD aktivnost, inicijaciju novih članova koji su naravno morali nešto, a što drugo nego otpjevati. Nakon vijećanja našeg stručnog žirija, pobjednikom je proglašen Andrija Kajtar.

Nakon više sati vožnje konačno smo ušli u teritorij BiH i uputili se prema Buškom blatu, točnije samostanu Karmela sv. Ilije gdje nas je dočekao naš domaćin, simpatičan i vrijedan fra Zvonko Martić. Ugodno smo se iznenadili kad smo došli u samostan jer je to što nas je tamo dočekalo bilo daleko iznad naših očekivanja. Moderno uređen, živih boja, topla i ugodna atmosfera, prelijepe sobe… Nimalo nalik na samostan. Izgrađen je 2006. godine uz pomoć donacija pristiglih ponajviše iz inozemstva. Nakon što smo se ugodno smjestili i spremili, čekao nas je nastup u eko selu Grabovica. Tamo smo nastupali na humanitarnoj večeri “Sretan Božić Filipini, sretan Božić San Roche”, u sklopu koje je održana i aukcija slika. Sav prikupljeni novac bio je namijenjen djeci stradaloj prilikom naleta tajfuna na jedno malo ribarsko mjestašce na Filipinima. Prisutni su pokazali da imaju veliko srce, a i mi smo, osim glasova, u onoj dvorani ostavili djeliće svojih srca. Isplatilo se, jer osim sreće i ponosa zbog (dobro) odrađenog nastupa, konačno smo se fino i pošteno najeli. Večer se nastavila uz zvukove pjesme i gitare, uz čašicu i flašicu. U zajedničkoj prostoriji nas je ponovno dočekao pun stol ića i pića od našeg domaćina.

Nakon neprospavane noći, idućeg dana uslijedio je i kraći izlet okolnim mjestima. Posjetili smo duvanjski kraj, točnije Tomislavgrad (nekoć nazivan Duvno). Saznali smo da je Duvno nekad bio rimski forum Delminio. U Tomislavgradu smo posjetili crkvu odnosno baziliku sagrađenu na 1000. obljetnicu krunjenja hrvatskog kralja Tomislava, koji je na Duvanjskom polju okrunjen 925. godine. Povijest piše da je Aleksandar I. Karađorđević Tomislavgrad nazvao po hrvatskom kralju Tomislavu, iako naš povijesni znalac i precednik M. Matišić (2013) kaže da grad nije dobio ime po tom Tomislavu, nego jednom od sinova Karađorđe. U toj crkvi smo vidjeli i Bukovčevu sliku u sklopu crkve je i muzej u kojem se čuvaju grafike diplomiranog grafičara Virgilija Nevjestića. Pokraj crkve je i Franjevački muzej fra Jozo Križić – etno muzej sa 5 zbirki (sakralna, maske i predmeti koje su donijeli misionari iz Afrike, novac, keramika i nakit još iz rimskog doba). ALI IDEMO DALJE!

U Livnu nas je dočekala malo opuštenija atmosfera, toplija dobrodošlica. U crkvi sv. Petra i Pavla smo od tamošnjeg župnika saznali još mnogo povijesnih činjenica. Ta je crkva naime bila prva crkva koja je godine 1852., u doba turske okupacije, dobila građevinsku dozvolu. Fra Lovro Karaula se za to založio i osobno otišao u Istanbul tražiti dopuštenje da na ovim prostorima sagradi crkvu. Kasnije su ga u 75. godini života ubili Turci. Crkva je oslikana 1906. godine. Župnik nam je ispričao da je s ovih prostora i fra Mihovil, koji je također služio u toj crkvi. On je bio prvi kirurg u BiH, s diplomom iz Padove, koji je 1865. godine izveo prvi carski rez. U sklopu crkve se nalazi izložbeni prostor u kojem su izložene slike Gabrijela Jurkića, poznatog slikara simbolizma i secesije (početak 20. st.) koji je rođen u Livnu. On je bio prvi student iz BiH koji je otišao na studij u Beč. Tamo je odmah akcelerirao na 4. godinu studija. Posljednjih 20-ak godina života proveo je u samostanu sa svojom suprugom (to je ujedno bio i prvi put do tada da je žena došla u samostan). Gabrijel je kasnije oslijepio. Pokraj crkve je i franjevački samostan Gorica. U samostanu se nalaze knjižnica i muzej u kojem je arheološki postav – zbirka starog oružja te presjek suvremene hrvatske grafike. Samostan je vjerojatno bio posvećen sv. Ivanu Krstitelju jer je on bio zaštitnik obitelji Šubić. Štošta smo još novoga saznali. Od toga da Bogumila navodno u Bosni uopće nije bilo – to je naime bila izmišljotina koju su izmislili tadašnji biskupi; do zanimljivosti da su fratra nazivali ujo (ujak) jer su ga tako predstavljali kada su ga skrivali u svojim kućama. Ponešto smo načuli i o kupreškom grobnom plaštu, najstarijem u Europi (3000 godina) čije ostatke i rekonstrukciju smo imali prilike vidjeti u muzeju. Nakon milenijske fotografije pred crkvom, zaputili smo se upoznati muslimansku kulturu BiH i posjetili smo jednu od mnogobrojnih džamija na tom području. Naš domaćin fra Zvonko se pribojavao da ne bismo možda prešli na islam. :) Žene vjerojatno nisu pomišljale na to, ali vjerujem da je pokojem muškarcu (od onih koji i nisu skupili toliko ˝plusića˝ tijekom putovanja) prošlo kroz glavu kako bi bilo divno imati dvije, tri ili više žena.

Nakon ručka nas je čekala proba i priprema za večernji nastup koji se održao u crkvici u sklopu samostana u Buškom blatu. Bio je to nastavak humanitarne akcije. Lobel je ozbiljno shvatio svoju ulogu vođe i pokazao svoju strogu stranu bez tolerancije kašnjenja. Bio je to jedan od uspješnijih nastupa CD. Svi smo bili ganuti i najviše nas se dojmila (kao i publiku) Misao svijeta. Lobel je za svoj trud dobio ovacije. Bravo Lobele, bravo, bravo Lobele! Uspjeh smo naravno i prigodno proslavili, ponovno uz obilje pjesme, ića i pića. Neki su proslavili i rođendan. Sreeeetan rođendan, sretan, sretan rođendan! I ponovno smo ujutro rano ustali, unatoč kratkoći tako je stigao i posljednji dan našega putovanja kad smo krenuli put Zen’ce. Usput smo se zaustavili u Novom Travniku, gradu Ćire Blaževića, na prave bosanske ćevape. Mislim da nisu bili baš autentični, ali, neki su se potrudili i uspjeli pojesti čak 26 komada (bravo Mak, a bravo i Ožegoviću, bio si blizu). I tako smo polako napuštali hercegovački kraj i kretali se put Bosne. Granica nije baš jasna, ali uz cestu smo vidjeli građevinu koja bi mogla predstavljati ono I u imenu države. Put do Zenice bio je dug, stigli smo u kasnim popodnevnim satima. Naš vodič Andrej Sekulić nam je ispričao ponešto zanimljivosti o zeničkom kraju.

Nastup smo održali u Bosanskom narodnom pozorištu gdje je bio organiziran naš samostalni Božićni koncert koji smo uspješno odradili i ispunili očekivanja bosanske publike. Nakon nastupa smo u katoličkoj gimnaziji imali zakusku i uveseljavali uzvanike tradicionalnim pjesmama, a malo prije ponoći smo krenuli put Zagreba. Prošli smo kroz Republiku Srpsku i preko Bosanskoga smo uspjeli prijeći u Slavonski brod. U Zagreb smo stigli u ranim jutarnjim satima, puni dojmova, zanimljivih informacija, s novim ljubavima, simpatijama, a i novim prijateljima.

Vjerujem da će ovaj izlet trajno ostati zapamćen među članovima Concordije discors.

Dajana Miloš


Za više informacija posjetite sljedeće linkove: