May the Force be with you

Kažu da je planetarno popularni serijal Star Wars u mnogome prožet idejama drevnog i mističnog taoizma. Ta veza u svojoj suštini sadrži harmoniju s prirodom, ravnotežu životne sile, vječni sklad svijeta u neprestanom mijenjanju te, naposljetku, u samoj srži koja se spiralno omata konstantnim sukobom dvama suprostavljenim principima, stoji univerzalna i svakom njegova osobna sudbina poput nekakve svrhe koja veže sve pojedinačne događaje s nečim grandioznijim i od samog Univerzuma.

Strmoglavimo se iz filozofski napumpanog uvoda u raspjevane učionice Filozofskog fakulteta u Zagrebu te odmotajmo jednu specifičnu strunu koja titra svojom jedinstvenom frekvencijom, iz nesklada rađajući sklad, vašu i našu omiljenu - Concordiju discors.

Napokon dolazak toliko dugo iščekivanog prosinca.

Polagano se bliže božićni blagdani, Novu godinu smo već unaprijed proslavili na HRT-u snimajući novogodišnji prilog, ovog puta pohodeći njegove labirintske hodnike u duplo većem sastavu dobivši pojačanje u vidu novozborskih članova, a paralelno s fakultetskim ispitima na rubu pjevačkog horizonta nam u susret dolazi možda i najveći zborski test do sada.

Što je značilo u potpuno novom sastavu nastupiti na daskama koje život znače – Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, potom i u Zagrebu, glazbeno bivajući potpornim stupom, pratnjom i gostima – kako domaćim, tako i svjetskim zvijezdama: moćnom velikanu tenorskog glasa koji zadobiva srca publike – Ivi Gamulinu Gianniju, zatim dašku prozračnosti i iskrene vedrine uz najelegantnije manire poput staklene balerine – Doris Dragović, uz pop divu koju još zovu i španjolskom Céline Dion, nama najpoznatijom po nastupu na Eurosongu ove godine – Pastori Soler, te na kraju, američkom soul pjevaču, sinu Dionne Warwick, za kojeg se zborski dio nježnijeg spola mogao zakleti da može okusiti Nutellu koja se slijeva iz njegovih glasnica – Davidu Elliottu?

Naravno, ne zaboravljamo ni skrivene zvijezde u vidu back vokala, revijalni orkestar te izvrstan bend, uz koji je imati zborski nastup sasvim posebno i specifično iskustvo, pod ravnanjem genijalnog i nama već svima bliskoga iz HRTovske ere, maestra Fačinija.

Sve je imalo odlike srednjoškolske mini-ekskurzije: zbor podijeljen u dvije grupe, dva busa, na polasku međusobno odvojeni jedan dan razlike, na povratku feštajući u busevima uz sat razmaka, nesanica zbog uzbuđenja, kašnjenje i trčanje na bus, hvatanje najboljih mjesta u istom uz podmićivanje kako bi se dočepali tog elitistički nastrojenog stražnjeg dijela gdje po nekim legendama obitava onaj kulerski dio ekipe, nezaboravno drmuskanje po putu dok se raznorazni instrumenti opako njišu na svojim sjedištima jer je prvi bus bio rezerviran i za članove orkestra, a kojima nismo dali spavati jer smo opet upali u regionalne jezično-običajne rasprave, pogotovo sada kad smo se svakim približenim kilometrom mi „Dalmoši“ nesvjesno grupirali u čopor. Čim smo shvatili da se, gledajući kroz prozor i žmirkajući polubudnim očima, nakupine snijega više ne naziru bilo nam je jasno da smo na samom kraju putovanja, svi skupa zapadajući u blagu afaziju dok smo se izvijali i rastezali na vlastitim sjedištima. Popodne i večer su ugodno provedeni što uz stare prijatelje, što uz same zboraše, na kavi, piću, predstavi ili šetnji, a neki i uz sve to - protreseno, ne promiješano.

Sam dan nastupa prošao je pomao turbulentno, međutim ne bi se zvali kako se zovemo, a da nismo uz nesuglasje otkrili razum suglasja i svaki problem eventualno barem kompromisno razriješili. Otkrili smo svijet iza pozornice, izborili se oko prehranjivanja zborskih grla u famoznom detektivskom slučaju nestanka naručene hrane (jer ipak smo jedan od onih zborova koji domjenke shvaća ozbiljnom stavkom u našem pjevačkom životu), glumili smo dive u back-stage garderobama, plesali i slikali se u foajeu te se divili sasvim običnim stvarima čudeći se svijetu i stvarima oko sebe s gotovo dječjom zaigranošću i naivnošću. Na samom nastupu bili smo i izvođači i publika, ipak nam je ovo bilo novo i jedinstveno iskustvo, kazališni koncerti očito žive u nekim sebi svojstvenim pravilima koja smo učili na licu mjesta, poput improvizacije od koje i iskusniji od nas strahuju. Učili smo nove članove o formalnostima, procedurama, objašnjavali interne pošalice, upoznavali ih s ljudima i gradom, nestrpljivo i često pri tome pomalo nepristojno upirući prstom, a cijelo to vrijeme, iako nam je sporije dolazilo do pameti, shvatili smo da učimo i mi od njih. Sami koncerti bili su humanitarnog karaktera, što je uz šarenilo repertoara, specijalne efekte u vidu konfeta snijega koji su nas okupali u Zagrebu te raskošne božićne scenografije bilo poput lijepo zapakirane blagdanske priče koja odiše toplinom.

Uz sve događaje, povremeni umor i pokoju frustraciju, pa i vrijeme odjeveno u sive tonove, možemo reći da je ovo definitivno jedna od ljepših glazbenih pustolovina.

Do kraja ovogodišnje sezone odradili smo još i nastup u KD Vatroslava Lisinskog, prvi puta nastupajući u velikoj dvorani kao gosti Simfonijskom puhačkom orkestru Oružanih snaga RH, a kao šlag na kraju sadržajno ispunjene sezone došao je na red i drugi po redu nastup s Ad Gloriam brassom u modernoj i akustički zvonkoj crkvi Župe blaženog Augustina Kažotića na Peščenici.

Na samom kraju vraćam se filozofiji Sile, životnoj ravnoteži i zborskom balansu. Tri su koraka pri uspješnom premošćivanju prepreka i dostizanju konačnog cilja: slušanje energije, kontrola nad energijom i naposljetku poznavanje energije. Možda smo pri nekom adolescentskom otporu ka promjenama u zboru zaboravili ono što su nam naši dirigenti Jurica, Vinko, Marina i Lobel govorili cijelo vrijeme o zborskom suzvuku, prihvaćanju, slušanju, disciplini, glasovnoj kontroli i načinu na koji gradimo zbor te isti gradi nas. Stoga, poslušajmo vlastite učitelje, obrnimo uloge i nek’ Sila bude s nama.

Sretni blagdani od Concordije discors ^^